SVETOSAVSKA AKADEMIJA U ČAST PRVOG SRPSKOG PROSVETITELJA
Opovo,
27. januar 2020;
Organizovanjem
svečanih akademija u sve četiri opštinske škole u Sakulama, Barandi, Opovu i
Sefkerinu obeležena je školska slava u čast prvog srpskog prosvetitelja Svetog
Save. Sefkerinci su imali i razlog više jer njihova škola nosi naziv Sveti
Sava, tako da su pored školske slave proslavili i Dan škole. Centralna
akademija izvedena je u Osnovnoj školi „Dositej Obradović“ u Opovu.
Goste,
sveštenstvo, predsednika opštine i njegove saradnike iz kabineta, predstavnike
Opštinske uprave Opovo, mesnih zajednica i javnih ustanova, roditelje i decu,
pozdravila je direktorka škole Milica Cuca, a nastavnicima i učenicima
čestitala školsku slavu.
Školski
horovi izveli su Svetosavsku i državnu himnu, sveštenci su zajedno sa učenicima
osmog razreda rezali slavski kolač, nakon čega su učenici pod patronatom svojih
nastavnika izveli prigodan program u vidu recitala, biografskih priča i
dramskih komada iz života Svetog Save.
SVETI SAVA SVEČANO OBELEŽEN U PRAVOSLAVNIM HRAMOVIMA
Opovo,
27. januar 2020;
Danas
je veliki crkveni praznik pravoslavnih vernika u Srbiji posvećen prvom srpskom
arhiepiskopu i prosvetitelju Svetom Savi. I u našoj opštini u sva četiri
pravoslavna hrama u Opovu, Barandi, Sakulama i Sefkerinu, održane su liturgije
a crkve su bile ispunjene decom koja su recitovala i čitala priče o Svetom Savi
i zauzvrat dobijali pecivo i poklon paketiće.
Sveti
Sava (oko 1175—14. januar 1236) bio je srpski princ, monah,
iguman manastira Studenice, književnik, diplomata i prvi
arhiepiskop autokefalne Srpske pravoslavne crkve. Rođen je
kao Rastko Nemanjić, najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje, i
brat Vukana i Stefana Prvovenčanog.
Kao mladić dobio
je od oca na upravu Zahumlje (1190. ili 1191). Ubrzo 1192. godine
Rastko je pobegao na Svetu goru i zamonašio se u
ruskom manastiru Svetog Pantelejmona, gde je dobio ime Sava. Kasnije je sa
svojim ocem, koji se zamonašio i dobio ime Simeon (verovatno 25. mart
1196), podigao manastir Hilandar (1198—99), prvi i jedini srpski
manastir na Svetoj gori.
U Srbiji je 1202.
godine došlo do rata za vlast između sinova župana Stefana Nemanje. Posle
izmirenja 1204. godine veliki župan Stefan Prvovenčani i knez Vukan pozvali su
Savu da ih potpuno izmiri i on se vratio u Srbiju početkom 1208. godine.
Istovremeno se bavio prosvetiteljskim radom, nastojeći približiti svojim
sunarodnicima osnove verske i svetovne pouke, da bi se 1217. vratio na Svetu goru.
Godine 1219. Sava I Srpski je ubedio Vaseljenskog
patrijarha i nikejskog cara da odobre autokefalnost
(samostalnost) srpske crkve sa statusom arhiepiskopije. Vaseljenski
patrijarh Manojlo I Carigradski u Nikeji je imenovao Savu I za prvog
arhiepiskopa Srbije. Sava ostao je arhiepiskop sve do 1233. godine, da bi ga
tada zamenio njegov učenik Arsenije I Sremac.
Dva puta je
putovao u Palestinu. Na povratku sa drugog od tih hodočašća u Svetu
zemlju, smrt ga je zatekla u
tadašnjoj bugarskoj prestonici Velikom Trnovu 14. januara
1236. Njegove mošti je u manastir Mileševu preneo njegov nećak,
kralj Stefan Vladislav I.
Sava je ostavio
više pisanih dela. Zato je bio jednan od značajnijih pisaca i pravnika iz
srednjeg veka kod Srba. Njegova najznačajnija pisana dela su Žitije Svetog
Simeona, Karejski tipik, Hilandarski tipik i Studenički
tipik, kao i Zakonopravilo.
Obrazujući buduće
službenike pravoslavne crkve stekao je velike zasluge za razvoj
školstva i prosvete kod Srba u srednjem veku.
U Srbiji i Republici Srpskoj se dan njegove smrti (27.
januar po novom kalendaru) obeležava kao Dan prosvete.
Savin kult u
narodu bio je jak. Posle jednog ustanka Srba protiv Osmanskog carstva,
turski zapovednik Sinan-paša je naredio da se
spale mošti Svetog Save na Vračaru verovatno 1594. Na mestu
gde se misli da je bila dignuta lomača da uništi poslednje ostatke Svetog Save
sazidan je Hram Svetog Save, najveća pravoslavna bogomolja kod Srba.
(Izvor: Wikipedia)
U
organizaciji Košarkaškog saveza Vojvodine u Novom sadu je održan Međunarodni
košarkaški turnir prijateljstva na kojem su nastupale reprezentacije gradova i
regiona iz Srbije i susednih država.
Za
žensku pionirsku reprezentaciju Beograda (Košarkaški savez Beograda) 2004.
godište nastupila je košarkašica Agros Basketa Ana Jovanov iz Opova. Ekipu je
vodio pomoćni trener seniorki Crvene Zvezde Nikola Dmitrović, a na klupi mu je
asistirao trener Agros Basketa Marko Habanek.
Pored
naše Ane Jovanov za reprezentaciju Beograda nastupile su još: Milena Trailović,
Anja Stamenković, Magdalena Janković, Bojana Miškić, Teodora Veselinović,
Teodora Ćulibrk, Anđela Ulemek, Marija Zorić, Milica Mrkela i Sara Ivanović.
Ono što je kuriozitet i što našu Anu u ovoj selekciji izdvaja jeste činjenica
da je ona 2006. godište i dve godine mlađa od većine svojih drugarica iz
reprezentacije.
Na
turniru za pionirke 2004, pored ekipe Beograda, igrali su reprezentacije
Košarkaškog saveza Vojvodine, Akademija Pečuj iz Mađarske i region Tuzla iz
Bosne i Hercegovine. Beograđanke su u prvoj utakmici savladele Pečuj, a
Vojvodina je bila bolja od regiona Tuzle. U finalu Beograđanke su slavile
rezultatom 73:66 i osvojile prvo mesto, treći je Pečuj, a četvrta Tuzla.
Naša
Ana je ostavila dobar utisak, u prvoj utakmici je igrala samo četiri minuta i
bila bez poena, dok je finalu za osam minuta na parketu upisala 11 poena (2/3
iz igre i 4/6 sa linije slobodnih bacanja).